Vožnja cestom kroz šumovito ili rijetko naseljeno područje nerijetko nosi rizik da se na kolniku iznenada pojavi divljač. Za vozača je takav susret prije svega opasnost za sigurnost, ali odmah zatim slijedi i pitanje koje mnoge zatekne nespremne: tko plaća štetu na vozilu i pod kojim uvjetima, ako je uopće netko za nju odgovoran.
Odgovor nije jednostavan „da” ili „ne”, nego ovisi o okolnostima nezgode, ponašanju vozača i o tome je li šteta nastala u vezi s aktivnim odvijanjem lova. U nastavku donosimo pregled tko po važećim propisima odgovara za ovakvu štetu, koje su iznimke i rokovi te na što obratiti pozornost odmah nakon nezgode.
Tko uopće može biti odgovoran za štetu od divljači
Divljač je prema Zakonu o lovstvu dobro od interesa za Republiku Hrvatsku s posebnom zaštitom te ne pripada pojedincu (čl. 3. Zakona o lovstvu). Pravo lova i gospodarenja divljači na određenom području stječe lovoovlaštenik – vlasnik lovišta ili druga osoba koja je to pravo stekla ugovorom, primjerice zakupom ili koncesijom (čl. 21. Zakona o lovstvu). Upravo je lovoovlaštenik, u praksi najčešće lovačko društvo ili udruga, prva adresa kada se postavlja pitanje odgovornosti za štetu koju divljač počini na određenom području.
Zakon o lovstvu izričito upućuje da se, kad je riječ o uzroku i odgovornosti za štetu, primjenjuju opća pravila Zakona o obveznim odnosima (ZOO), osim ako Zakon o lovstvu za pojedini slučaj ne propisuje drukčije (čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu). Dakle, određen broj slučajeva regulira sam Zakon o lovstvu a za ostatak vrijede opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO. Posebice su bitne odredbe ZOO-a o odgovornosti za štetu od opasne stvari.
Šteta nastala naletom vozila na divljač – tri moguća scenarija
Zakon o lovstvu izričito uređuje odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač u čl. 80. st. 6., i to na način da propisuje dva jasna slučaja u kojima je odgovornost unaprijed određena:
- vozač odgovara ako se utvrdi da je vozilom upravljao suprotno propisima o sigurnosti prometa na cestama i suprotno postavljenim prometnim znakovima izričitih naredbi (primjerice, znaku upozorenja na divljač uz neprilagođenu brzinu);
- lovoovlaštenik na čijem je lovištu šteta nastala odgovara ako se utvrdi da je šteta posljedica provođenja lova, primjerice kada je organizirani lov istjerao divljač na cestu.
Zakon, dakle, ne rješava izričito najčešći slučaj u praksi – kada vozač nije postupio suprotno prometnim propisima, a šteta nije nastala zbog aktivnog provođenja lova, nego je divljač jednostavno pretrčala cestu. Za tu situaciju, sukladno spomenutom upućivanju iz čl. 76. st. 2. Zakona o lovstvu, primjenjuju se opća pravila ZOO-a o odgovornosti za štetu od opasne stvari.
Kada nije upitna vozačeva krivnja niti aktivan lov
U ovom, u praksi najčešćem scenariju, Vrhovni sud Republike Hrvatske u nizu odluka dosljedno zauzima pravno shvaćanje da divljač na cesti predstavlja opasnu stvar, jer njezino iznenadno pojavljivanje na prometnici predstavlja povećanu opasnost za vozila u kretanju. Posljedično, za štetu koju takva divljač počini vozilu odgovara lovoovlaštenik, po načelu objektivne odgovornosti, dakle bez obzira na krivnju.
Pravna podloga za takvo shvaćanje su odredbe ZOO-a o odgovornosti za štetu od opasne stvari: šteta nastala u vezi s opasnom stvari smatra se da potječe od te stvari, osim ako se dokaže suprotno (čl. 1063. ZOO-a), a za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a). Budući da je divljač, sukladno Zakonu o lovstvu, dobro kojim gospodari lovoovlaštenik na određenom lovištu, sudska praksa upravo njega tretira kao onoga tko „odgovara” za tu opasnu stvar na svom području.
Valja napomenuti da ovakvo tumačenje u pravnoj struci nije bez kritike. Postoji i suprotno stajalište, koje zastupaju i pojedini suci Vrhovnog suda u stručnim komentarima, prema kojemu divljač po svojoj prirodi ne može biti opasna stvar jer je nitko ne nadzire niti može ograničiti njezino kretanje, pa objektivna odgovornost njezina imatelja logički ne bi trebala postojati. Ta rasprava zasad nije promijenila ustaljenu sudsku praksu, ali pokazuje da je riječ o pravno spornom, a ne posve jednoznačnom pitanju, pa se ipak svaki slučaj treba sagledavati pojedinačno.
Dodajmo i da se u ovakvim sporovima ponekad postavlja i obrnuto pitanje – je li vozilo u pogonu opasna stvar, pa bi za štetu na samoj divljači odgovarao vlasnik vozila. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske jasno je odbacio takvo rezoniranje u sudaru vozila i divljači na cesti: šteta potječe od divljači kao opasne stvari, a ne obrnuto, pa se vozilo u toj konkretnoj situaciji ne tretira kao opasna stvar (VTS RH, Pž 5722/2016-3). Drugim riječima, argument da bi automobil trebao „podijeliti” odgovornost samo zato što je i on opasna stvar u prometu, u praksi ne prolazi.
Posebno pravilo za autoceste
Sve navedeno vrijedi za redovne, „obične” javne ceste. Za autoceste, koje su prema zakonu redovito ograđene i opremljene zaštitnom ogradom upravo radi sprječavanja pristupa divljači, sudska praksa primjenjuje bitno drukčiji režim odgovornosti – onaj koji proizlazi iz Zakona o cestama, a ne iz pravila o opasnoj stvari.
Zakon o cestama (čl. 50. st. 1.) propisuje da za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar, po načelu pretpostavljene krivnje. To znači da se krivnja tog subjekta pretpostavlja, a teret dokazivanja da nije bilo propusta u održavanju ceste – primjerice, u ispravnosti i cjelovitosti zaštitne ograde – leži na njemu, a ne na oštećenom vozaču.
U praksi to ide i korak dalje. Prema pravnom shvaćanju Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 20. prosinca 2022., sama činjenica da se divljač našla na kolniku autoceste dovoljna je da se smatra dokazanim propust u održavanju ceste, jer to znači da je zaštitna ograda morala imati oštećenje ili procjep kroz koji je životinja prošla. Oštećeni vozač pritom ne mora dokazivati koji je točno propust doveo do štete – dovoljno je dokazati da je do naleta uopće došlo (VTS RH, Pž 1778/2022-3). Ako upravitelj autoceste ne uspije dokazati da je ograda bila u cijelosti ispravna i adekvatna, odgovoran je za štetu, čak i kada je organizirao redovitu ophodnju i nije evidentirao nikakav kvar.
Isti se pristup primjenjuje i kada divljač na autocestu dospije preskakanjem ili provlačenjem kroz zaštitnu ogradu, primjerice u slučaju sitnije divljači poput zeca – i tada je za propust u postavljanju ili održavanju ograde odgovoran upravitelj autoceste, neovisno o tome je li obavljao redovite obilaske (Županijski sud u Varaždinu, Gž 1671/2015-2).
Za redovne, neograđene javne ceste (dakle izvan autocesta) situacija je obrnuta i uža: pravna osoba koja upravlja takvom cestom odgovara za štetu od naleta na divljač samo iznimno, ako na zahtjev lovoovlaštenika cesta nije bila označena propisanom prometnom signalizacijom upozorenja na divljač (čl. 50. st. 2. Zakona o cestama). Bez takvog prethodnog zahtjeva lovoovlaštenika, upravitelj obične ceste u pravilu ne odgovara, a odgovornost ostaje na lovoovlašteniku prema pravilima o opasnoj stvari opisanima u prethodnom poglavlju.
Za vozača to praktično znači da je prvi korak nakon nezgode utvrditi je li se šteta dogodila na autocesti ili na redovnoj javnoj cesti, jer to izravno određuje protiv koga je zahtjev za naknadu štete uopće smisleno usmjeriti – protiv upravitelja autoceste (najčešće koncesionara), lovoovlaštenika ili, iznimno, protiv upravitelja obične ceste.
Napominjemo i da se poseban predsudski postupak i rokovi iz Zakona o lovstvu, o kojima govorimo dalje u tekstu, odnose isključivo na zahtjeve prema lovoovlašteniku. Kada je odgovorna osoba upravitelj autoceste ili druge javne ceste, primjenjuju se opći rokovi zastare tražbine naknade štete iz ZOO-a – tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i počinitelja, a najkasnije pet godina od nastanka štete (čl. 230. ZOO-a) – bez obveznog prethodnog obraćanja tom subjektu prije podnošenja tužbe.
Postupak i rokovi za ostvarivanje naknade štete
Zakon o lovstvu propisuje i poseban, obvezan predsudski postupak prije podnošenja tužbe. Prema čl. 82. st. 2. Zakona o lovstvu, oštećenik je dužan lovoovlašteniku predložiti sklapanje sporazuma o naknadi štete, na koji je lovoovlaštenik dužan odgovoriti u roku od 30 dana. Ako dođe do sklapanja sporazuma, on ima svojstvo ovršne isprave, što oštećeniku olakšava naplatu bez dodatnog sudskog postupka.
Tek ako sporazum ne bude sklopljen, oštećenik se tužbom radi naknade štete može obratiti nadležnom sudu, i to najkasnije u roku od tri godine od dana nastanka štete (čl. 82. st. 3. Zakona o lovstvu).
Ovdje treba upozoriti na važnu, a u praksi često previđenu promjenu. Zakon je izvorno propisivao i dodatni, prethodni korak – obvezu oštećenika da se lovoovlašteniku pisano obrati već u roku od sedam dana od nastanka štete (čl. 82. st. 1. Zakona o lovstvu). Ustavni sud Republike Hrvatske tu je odredbu ukinuo, a ukinuti stavak 1. prestao je važiti 1. ožujka 2025. Taj kratki sedmodnevni rok stoga se više ne primjenjuje, dok ostatak postupka – prijedlog sporazuma i naknadni rok za tužbu – i dalje vrijedi. U našoj praksi ipak preporučujemo lovoovlaštenika o šteti obavijestiti čim prije, u pisanom obliku i sa što više dokaza, jer to olakšava kasnije dokazivanje uzročne veze i visine štete, bez obzira na to što formalni sedmodnevni rok više nije zakonska pretpostavka za tužbu.
Najčešće pogreške u praksi
U našoj se praksi najčešće susrećemo sa sljedećim propustima:
- vozač ne obavi policijski očevid na mjestu nezgode, pa kasnije nema službenu potvrdu o uzroku i okolnostima štete;
- oštećenik pomiče ili odvozi vozilo, odnosno stradalu divljač, prije nego što je to dopušteno, čime dovodi u pitanje kasnije dokazivanje;
- oštećenik propusti pravodobno predložiti lovoovlašteniku sklapanje sporazuma o naknadi štete i umjesto toga odmah podnosi tužbu, zbog čega sud takvu tužbu može odbaciti;
- ne prikuplja se dokumentacija o troškovima popravka i procjeni štete u trenutku kada su podaci najsvježiji, što otežava dokazivanje visine štete pred sudom ili u pregovorima s lovoovlaštenikom;
- zahtjev se pogrešno upućuje lovoovlašteniku iako se nezgoda dogodila na autocesti, gdje po posebnim pravilima najčešće odgovara upravitelj ceste, odnosno koncesionar.
Posljedice ovih propusta razlikuju se od slučaja do slučaja – od otežanog dokazivanja uzročne veze, preko nemogućnosti pozivanja na objektivnu odgovornost lovoovlaštenika, pa sve do otežanog položaja u pregovorima s lovoovlaštenikom ili osiguravateljem. Upravo zato je važno već u prvim satima nakon nezgode postupiti pravilno.
Najavljene izmjene Zakona o lovstvu
Vlada Republike Hrvatske uputila je u zakonodavnu proceduru Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu, koji je Hrvatski sabor 3. srpnja 2026. prihvatio u prvom čitanju, radi izrade konačnog prijedloga zakona. Riječ je, dakle, tek o nacrtu koji prolazi kroz zakonodavni postupak, a ne o važećem zakonu, pa se svi trenutačni sporovi i dalje rješavaju prema sada važećim propisima i opisanoj sudskoj praksi.
Predložene izmjene ipak najavljuju bitnu promjenu smjera. Umjesto sadašnje objektivne odgovornosti lovoovlaštenika za štetu od divljači kao opasne stvari, nacrt uvodi odgovornost po osnovi dokazane krivnje: vozača, ako je vozilom upravljao suprotno prometnim propisima, odnosno lovoovlaštenika, ako je šteta nastala zbog provođenja skupnog lova. Za slučajeve u kojima krivnja nijedne strane nije dokazana, jer su obje poduzele razumne mjere opreza da do štete ne dođe ili da bude manja, nacrt predviđa da svatko snosi vlastitu štetu.
Mijenja se i predsudski postupak prema lovoovlašteniku. Umjesto sadašnjeg jedinog koraka – prijedloga sporazuma s naknadnim rokom od tri godine za tužbu – nacrt ponovno uvodi obvezu da se oštećenik lovoovlašteniku pisano obrati već u roku od sedam dana od uočavanja štete, a zatim mu u daljnjem roku od 30 dana predloži sklapanje sporazuma. Nacrt izričito predviđa da će sud odbaciti tužbu podnesenu bez poštovanja tih koraka, a rok za samu tužbu skratio bi se s tri godine na godinu dana od nastanka štete.
Do eventualnog stupanja izmjena na snagu valja pratiti tijek zakonodavnog postupka, no za rješavanje trenutačnih sporova i dalje vrijedi isključivo sada važeći Zakon o lovstvu i navedena sudska praksa.
Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o lovstvu, I. čitanje, 3. srpnja 2026., Hrvatski sabor
Zaključak
Odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač u hrvatskom je pravu podijeljena između nekoliko mogućih odgovornih osoba – vozača, lovoovlaštenika po pravilima o opasnoj stvari iz ZOO-a, a na autocestama i upravitelja ceste, odnosno koncesionara, po načelu pretpostavljene krivnje iz Zakona o cestama. Uz to, zakon propisuje i konkretne iznimke od naknade te obvezan predsudski postupak s vlastitim rokovima kada je odgovorna osoba lovoovlaštenik, koji se u posljednje vrijeme i mijenjao. Zbog svega toga, ishod pojedinog slučaja gotovo uvijek ovisi o mjestu nezgode, konkretnim okolnostima i pravodobno poduzetim koracima.
Bilo da ste vozač koji je pretrpio štetu udarom u divljač ili lovoovlaštenik kojem je upućen zahtjev za naknadu, isplati se prije poduzimanja daljnjih koraka zatražiti pravnu provjeru okolnosti slučaja. Naš tim ima dugogodišnje iskustvo u odštetnom pravu – od procjene osnovanosti zahtjeva do zastupanja u pregovorima i pred sudom. Ako imate pitanja ili trebate pomoć, slobodno nam se obratite s povjerenjem.