Sastavljanje oporuke jedan je od najvažnijih koraka u uređivanju vlastite imovinske budućnosti, a ipak ga mnogi odgađaju iz uvjerenja da je za to još rano ili da je postupak previše kompliciran. U nastavku donosimo pregled ključnih pravila hrvatskog nasljednog prava — od pretpostavki valjanosti do razloga za opoziv — koje svaka oporuka mora zadovoljiti.
Što je oporuka i zašto je vrijedi sastaviti
Oporuka je jednostrana izjava volje – što znači da za njezinu valjanost nije potreban ničiji pristanak, dovoljno je da ju sastavi sama osoba čija je to volja (oporučitelj). No upravo zato što je riječ o tako važnoj odluci, zakon propisuje stroga pravila o obliku oporuke – ako ta pravila nisu poštovana, oporuka može biti proglašena nevaljanom, bez obzira na to koliko jasno je izražena volja ostavitelja.
Oporuka se može izmijeniti ili u potpunosti opozvati, sve dok ste sposobni rasuđivati – o tome pišemo više u nastavku. Također, oporuku je uvijek potrebno sastaviti osobno; ne može je za oporučitelja potpisati punomoćnik niti bilo tko drugi u njegovo ime.
Tko može sastaviti oporuku?
Za sastavljanje oporuke zakon traži samo dva uvjeta: da je osoba navršila 16 godina i da je u trenutku pisanja oporuke sposobna rasuđivati, odnosno da razumije što čini i kakve to posljedice ima. Punoljetnost nije nužna – dovoljno je da osoba ima 16 godina.
Zakon polazi od pretpostavke da je svaka osoba sposobna rasuđivati, osim ako se ne dokaže suprotno. To znači da, ako netko kasnije želi osporiti oporuku tvrdeći da oporučitelj nije bio pri sebi, upravo je on taj koji to mora dokazati – a ne obrnuto. Ako oporučitelj nakon sastavljanja oporuke izgubi tu sposobnost, primjerice zbog bolesti, to ne utječe na valjanost oporuke koja je ranije, dok je bio sposoban, ispravno sastavljena.
Kada je oporuka nevaljana ili se može poništiti
Oporuka je automatski ništava ako oporučitelj u trenutku sastavljanja nije imao 16 godina ili nije bio sposoban rasuđivati.
Osim toga, oporuka se može poništiti na zahtjev ako je oporučitelj bio prisiljen prijetnjom ili silom da je sastavi, ili je to učinio jer je bio doveden u zabludu. Za razliku od ništavosti, na koju sud pazi po službenoj dužnosti, poništenje mora zatražiti osoba koja za to ima pravni interes – primjerice netko tko bi po zakonu nasljeđivao da oporuke nema.
Kod svih oblika oporuke koji zahtijevaju svjedoke vrijedi i jedno zajedničko pravilo: svjedok ne smije biti maloljetna ili poslovno nesposobna osoba, niti osoba koja ne zna čitati i pisati odnosno ne razumije jezik na kojem se oporuka sastavlja. Svjedok također ne može biti bračni drug ili bliski srodnik oporučitelja, kao ni osoba kojoj je oporukom nešto ostavljeno – takva bi odredba u njezinu korist bila ništava.
Konačno, oporuka mora biti sastavljena u jednom od zakonom propisanih oblika – ako to nije slučaj, i to je razlog za njezinu nevaljanost.
Koje vrste oporuka postoje
Zakon o nasljeđivanju predviđa nekoliko oblika oporuke, a izbor ovisi o mogućnostima oporučitelja i okolnostima u kojima se nalazi.
Vlastoručna oporuka – najjednostavniji i najčešći oblik. Cijeli tekst oporučitelj sam napiše rukom i potpiše se. Nije obavezno, ali je iznimno korisno navesti datum i mjesto sastavljanja – to kasnije olakšava utvrđivanje koja je oporuka posljednja, ako ih ima više. Važno: oporuka napisana na računalu ili pisaćim strojem, pa naknadno vlastoručno potpisana, ne vrijedi kao vlastoručna oporuka.
Pisana oporuka pred svjedocima – prikladna za osobe koje ne žele ili ne mogu same napisati cijeli tekst. Oporučitelj, ili netko drugi (po kazivanju oporučitelja) napiše oporuku, a oporučitelj je zatim, u prisutnosti dvaju svjedoka, potpiše i izjavi da je riječ o njegovoj oporuci. Nakon toga oporuku potpisuju i svjedoci, koji ne moraju znati što ona sadrži – dovoljno je da potvrde da je oporučitelj oporuku pred njima potpisao i izjavio da je njegova.
Javna oporuka – sastavlja je sudac, sudski savjetnik ili javni bilježnik (u inozemstvu konzularni predstavnik) prema kazivanju oporučitelja. Ovaj je oblik obavezan za osobe koje ne znaju čitati ili pisati, a preporučljiv je i onima koji žele dodatnu pravnu sigurnost. Ovlaštena stručna osoba provjerava identitet oporučitelja, upoznaje ga s pravnim posljedicama oporuke i o svemu vodi zapisnik.
Usmena oporuka – dopuštena je isključivo u izvanrednim okolnostima (primjerice ratnom stanju, potresu ili teškoj bolesti) kada oporuku nije moguće sastaviti ni u jednom drugom obliku. Izgovara se pred dva svjedoka i vrijedi samo 30 dana nakon što izvanredne okolnosti prestanu – nakon toga, ako se u međuvremenu ne sastavi redovna oporuka, gubi valjanost.
Međunarodna oporuka – posebna vrsta namijenjena osobama s imovinom ili vezama u više država. Njome se privatna isprava pretvara u ispravu s obilježjima javne isprave, čime se olakšava njezino priznavanje u inozemstvu.
Nužni dio – granica slobode oporučivanja
Iako se oporukom imovina može slobodno rasporediti, ta sloboda nije neograničena.
Zakon štiti najbliže srodnike oporučitelja – djecu, bračnog druga, a u određenim slučajevima i roditelje – pravom na takozvani nužni dio, odnosno dio nasljedstva koji im pripada čak i ako su oporukom u potpunosti isključeni. Nužni dio predstavlja polovicu onoga što bi ta osoba dobila da oporuke uopće nema. Drugim riječima, oporukom se nekoga može lišiti nasljedstva, ali se ne mogu potpuno zaobići oni koje zakon štiti kao nužne nasljednike.
Primjerice, ako ostavitelj ima 4 nužnih nasljednika, svaki od njih ima pravo na nužni dio u 1/8 ukupne vrijednosti imovine ostavitelja.
Kako se opoziva ili izmjenjuje oporuka
Sve dok je sposoban rasuđivati, oporučitelj zadržava potpunu slobodu izmijeniti ili u cijelosti opozvati svoju oporuku – i to na tri načina:
- sastavljanjem nove oporuke,
- izričitom izjavom o opozivu (pisani oblik) ili
- uništenjem postojeće isprave.
Ako nastane nova oporuka čiji se sadržaj razlikuje od prethodne, vrijede njezine odredbe, dok odredbe starije oporuke koje s njom nisu u sukobu ostaju na snazi.
Jedna stvar se ne može učiniti: u oporuku se ne može unijeti klauzula kojom se oporučitelj unaprijed odriče prava na njezin budući opoziv. Takva bi odredba jednostavno bila tretirana kao da ne postoji.
Što se događa s oporukom nakon smrti
Oporuku oporučitelj može čuvati sam, povjeriti je osobi od povjerenja ili je ostaviti kod suda, javnog bilježnika ili konzularnog predstavništva u inozemstvu. Sastavitelji oporuke dostavljaju u Hrvatski upisnik oporuka, koji vodi Hrvatska javnobilježnička komora, a činjenica da oporuka nije upisana ne utječe na njezinu valjanost.
Nakon smrti oporučitelja, javni bilježnici koji vode ostavinski postupak otvaraju oporuku, čitaju je i sastavljaju zapisnik – bez obzira na to je li oporuka na prvi pogled valjana i ima li ih možda više. Tom postupku, koji se naziva proglašenje oporuke, prisustvuju nasljednici, zapisnici i sve druge osobe koje na temelju oporuke ostvaruju neko pravo.
Pri otvaranju ostavinskog postupka, tijelo koje ga vodi (JB ili sud) za naknadu od 2,65 EUR ostvaruje upit u HUO kako bi utvrdilo postoji li oporuka u Upisniku.
Zaključak
Sloboda oporučnog raspolaganja jedno je od temeljnih obilježja oporučnog nasljeđivanja – za razliku od zakonskog nasljeđivanja, koje strogo propisuje tko i u kojem redu nasljeđuje, oporukom se slobodno bira kome se ostavlja imovina. Ta sloboda ipak ima granice, prije svega u vidu nužnog dijela koji zakon jamči najbližima. Upravo zato je sastavljanje oporuke posao koji, iako naizgled jednostavan, zahtijeva poznavanje formalnih pravila – greška u obliku dovoljna je da cijeli dokument ostane bez pravnog učinka.
Naš tim raspolaže dugogodišnjim iskustvom u području nasljednog prava. Za sastavljanje, izmjenu ili provjeru valjanosti oporuke, kao i za sva druga pitanja vezana uz oporučno nasljeđivanje, ured stoji na raspolaganju s ciljem da posljednja volja bude jasno, sigurno i pravno valjano izražena.